Sefikov han

Dobrodošli na moj blog...

16.01.2008.

MOME BABI


Pozajmljeno od kozarac ba
Otrgnuto Od Zaborava: MOME BABI

  

Prvi osmije i prvi zub.prodjoh bez tebe BABO. Prvi korak i prvu rijec,prodjoh bez tebe BABO.Kazu da oci imam tvoje,a tebe nema da ih gledam.Kazu da kosu imam tvoju,a tebe nema da je milujem.KAZU KAZU


Kad odem majki, ona place, dido me miluje pogledom nijemim,drzi u krilu i prica bajke a sve si to ti BABO trebao meni.U skolu krenuh bez tebe babo,i prvu peticu dobih, samo mi zasmeta pogled druge djece jer kraj njih , njihov babo sjedi.
Svi me gledaju pogledom tuznim a ja prkosno stojim....


Negledajte me tako tuzno jer i ja imam babu, moj babo se zove SEHID::


Mama me miluje njezno po glavi, neplaci SARO sine, tvoj babo jeste SEHID i branitelj nase domovine.Majka me steze i grli a srce joj lupa jako, osjetim bol u njemu zbog BABE jer ni njoj nije zivjeti lako.Kad odem na mezar i Fatihu ti ucim, moje srce je hrabro, jer na nisanu bijelom pise da si ti ziv babo samo da te mi nevidimo.MAJKA mi kaze da si u dzenetu i da je tamo lijepo a ja grlim tvoju sliku i pitam majke dal je to daleko.Sada sam velika babo i ovu pricu pisem,uciteljica mi rece da i ti kroz ovu pricu dises.


Zivjet ces babo vjecno u meni i ti i ostali sehidi, koji za BOSNU zivot dadose da bih mi slobodni bili.

TVOJA SARAH

18.11.2007.

Pucano na vozilo predsjednika Saveza logoraša BiH

Murat TahirovićMurat Tahirović

Objavljeno 17.11.2007. u 18:16

Pucano na vozilo predsjednika Saveza logoraša BiH

Na vozilo predsjednika Saveza logoraša BiH Murata Tahirovića, koji se vraćao sa skupa na "Manjači" gdje je danas obilježena 15. godina zatvaranja ovog logora, pucano je u poslijepodnevnim satima.

Tahirović je u kratkoj izjavi za Fenu, datoj u 16.50 sati, kazao da niko nije povrijeđen, samo je uslijed pucnjave razbijena zadnja šajba vozila.

Više informacija, među kojima i onih o mjestu ovog incidenta, očekuje se nakon završetka

03.07.2007.

Test

Test

06.02.2007.

SJEČANJA IZ 92

1/2

 

06.02.2007.

SJEČANJA IZ 92

Bio je to dvadeseti deveti  kad smo ustali rano i pokupili malo jaja pa trčeći prema potoku i šumi gdje smo se krili i posmatrali po citav dan okolo šta se dogadža i kako lešinari kupe i pljačkaju sve živo otjeraše.

Nas petorica smo bili u grupi boravili smo preko dana u šumi a po noči bi dolazili u naše srušene kuče u podrume i tubi prespavali pa opet u šumu pošto je već proslo deset dana otkako su naši svi otišli i četnici ih strpali u logore mi smo se plašili predati jer ako nas nadžu komšije gotovismo to smo znali sigurno taj dan je bio četvrtak i bilo je sunčano onako kroz maglu iza kiše tužno sve je tužno neima nigdje nikog ostale su puste kuče neke izgorjele do kraja a neke do pola pa onako tužno strše miris izgoretine se širi po svuda još se ponegdje čuje kako puca crijep koji je dogorijevao kad to sve pogledam svako jutro bi otplakao ne onako ridajuči već suze same poteku niz obraze a insan samo uzdahne i odhukne a srce se steže sve jače i teže mu je radit jer nekad skoro stane da radi od pritiska koji se nagomilao i tuge za našim narodom i našim prelijepim muslimanskim mahalama selima koja su nestala skupa sa narodom koji je tu živio.

Gledomo kako stoka luta sama ovce konji idu u ergelama u grupama a psi već skoro podivjali napadaju ovce i trgaju jagnjad kao vukovi svakim danom je sve više divlja okolica u kojoj se nalazimo jer nečuje se vise ni pjetao da kukuriče niti psi da laju ono domačinski vec ih čujes kako nesto trgaju i reže jedni na druge duša te zaboli od same pomisli na stvari koje su se dogodile  nisam mogao da nadžem nikakvo rjesenje u tim trenucima sjedem i razmišljam šta če biti sa nama štase dogadža sa onima u logoru misao me odvuče na stvari koje če se dogadžati nasim ženama i curama pa misao ode do starih osaba kako če one to podnijeti na kraju me samo nešto zaboli oko srca pa mi dođe da poludim ali pogledam svoja dva sina koji se nisu odvajali od mene i onda kazem moraš da živiš radi njih jer oni su tek 17 godina blizanci.

nastavice se 





Powered by Blogger.ba

07.05.2006.

MILODUH

--------------------------------------------------------------------------------
MILODUH
Kod nas na terenu sjevero zapadne Bosne,Prijedorsko-Kozaraćke regije bio je običaj dase uzgajaju lijepi cvijetnjaci sa raznim ruzama i zelenilom to su bili tulipani koji najranije cvataju karanfili i miloduh sa svojom ogromnom krošnjom koji se znao raširiti u veliki grm zelenila tako dasu cure gajile miloduhe i za razne koristi navodno njegovim sokom su mazale kose dabi narasle sto veče i gusče dabi mogle oplesti pletenice, tako se znalo gdje i u kojoj kuči ima cura jedna ili više cura svaka je imala svoj miloduh,
ali postojala je jedna opasnost za miloduhe jer su momci išli uoči jujreva trazili gdje ima koji miloduh da ga posijeku i dase pofale kako su posjekli miloduh kod nekoje cure, i tu je sad organizirana teritorijalna obrana cuvanje miloduha, svaka cura ili majka njezina tražile su način kako sačuvati miloduh od sječe, momci ako upadnu u cvjetnjak naprave garet sve posjeku,
neko je ogradživao i puštao velike pse da čuvaju neko je sjedio pored prozora cijelu noć i pazio ako neko pdže odmah zagalame i otjera sjekače miloduha a neko je postavljao trnje okolo neko mreže žice a neko je znao da pospe i osakom ispod poljskog VC tako ako bi neko posjekao miloduh koji je posut sa tom osakom neugodno je miresao osam dana a cure su se smijale i savak je znao daje on miloduhosjekac.
Apostojao je još jedan običaj dase na jujrev ujutro rano žare noge ili bilo kud po golom tijelu, majka je govorila djeci ko ne ustane rano dobiče žaru po nogama zato su svi ustajali prije zore i tražili žaru da nekoga požare eh nekad bilo sad se spominjalo neima više miloduha jer neima cura koje vole da uzgajaju svoje cvijetnjake i da ašikuju do zore već odoše u one nekakve diskaće i tamo se iskaću i toliko umore da ih osam dana noge bole pa nemogu da naveće zaliju svoje cvijeće i rano da ustaju i oplive travu oko cvijeća.
Sefik, 07/05/2006 01:12

29.03.2006.

KORPARA U KAMIČANIMA


Korpara je počela sa radom nesjećam se tačno koje godine ali uglavnom pedest šeste godine je nekoliko majstora korpara započelo da plete razne stvari koje su se mogle oplesti od vrbove šibe Uglavno su to bile Fotelje, Korpe za djecu, korpe za pijacu, vazne za cviječe razne flaše i galoni oplitani okolo dase zaštite od udara i tako mnogo drugih raznoh stvari.
A tusu radili kao majstori naši kozarčani poznati po ovoj struci bili su to Hušidiči pa Murečehajići Forići kao najpoznatiji Korpari bilo je tu još dobrih majstora iz okolice da ih nebi sad sve nabrajo možda ču jedne druge prilike u nastavku ove priće spomenuti sviju koji su radili u korpari uglavnom je poslije brojala oko pedest zaposlenih što je bilo od velikog značaja za naš kraj.
Motka koja se je kuhala u jednom kazanju velikom a poslije guljena zvanim mašinama, koje su bile od željezne žice armature napravljene debljine od 6mm,-10mm. armatura savijena i zavarena na sredini tako da bude jaka, donji dio se radio tako da bude šiljat dabi se mogao zabiti u zemlju, a gornji sastavljen jedan uz drugi dužine oko tridesetak centimetara dabi na vrhu bili razvračeni na obe strane da može mutka koja se guli lakše da zađže međžu one stisnute šipke tako kad povučeš motku kroz mašinu kora se odvaja i lahko je onda odstraniš da bi motka koju gulite ostala čista.
Tako su po čitav dan naše cure sjedile i dječaci naravno i nene gdje je ko sebi odabrao mjesto, zabo je mašinu i gulio motke jer tose plačalo po oguljenom kilogramu koliko kila tolko para kilogram oguljenih motaka je bio negdje oko pola dinara tako kad oguliš deset kila imaš pet dinara zarade, ali bilo je onih koji su mogli oguliti i po 30-50 kg. ipak se nešto moglo zaradit.
Zato vrijeme oko doma u kamičanima je bilo stalno živo i puno naroda bio je tu i Magazin za otkup, bila je tudi i Zadruga, Škola, pa bio je tudi i Dom u kojem je bilo aktivnije nego sad u domovima a i neima ih više bila je tu u sklopu i Kinosala u kojoj se povremeno održavala pokoja priredba te za novu godinu obavezna priredba i tombula na kojoj je bilo toliko naroda dase nije moglo uniči šalen ponekad je navratio koji film dase pogleda ali rijetko i mi đžaci smo davali priredbe i održavala se takmičenja regiona ostalih škola.
Ali novogodišnju priredbu i tombolu narod je to zeljno iščekivo kad če da bude nova godina jer su domači proizvođžači mogli nešto da pazare i prodaju a tosu bili u ono vrijeme Suho meso, Suđžuk, Ljuti Sir onaj iz kace,pa kiseli kupus i paprike punjene sa kupusom ili sirom, med pekmez te razni sekeriči i sladoled ma bilo je tu svašta haman ko na pijaci ali najviše rakije a tose i prodavalo uz rakiju, uglavnom ostajalo se do zore poslije je izbijala i koja tuča ali ne šakama nego stolicama i direcima a potezali su se i noževi večinom su takve bile završnice.

Ovo mene skrenu sa moje namjere da napišem o korpari i guljenju motaka eto insan za čas zaboravi očemu priča pa ode kako ono kažu za tuđžim kolima ali sve je dobro dok se može vratiti.
Bilo je tu cura od svaklen cijela okolica je dolazila od Jakupoviča
Forića, Vrioske, Hrustiča, Terziča, Kamičana, Đžonlagića, Kenjara, Elkaza, Memkoviča, Kiliča, Jaskia, Bahonjić, Mujanovića, Softića, Alića, Javora, Blaževića zvanih krčavina,
Kozarca, Kozaruše do Mujkanoviča, Trnopolja, bilo je tu još mjesta koja nisam nabrojo ali neka mi oproste čitaoci koji to budu primjetili.
Uglavnom bile su to sve radiše kojima nije bilo teško završavati kučne poslove i dolaziti u KORPARU da zarade makar za malo Kahve i (Šekera)Šečera.
Ali bile su to uglavnom one cure i žene koje nisu imale kod koče puno posla i blaga onesu najviše dolazile a bilo je i onih koji su bili imučni a željeli su da zarade koji dinar za RUHO ili kakve fine dimije.
Zato su se svakog dana momci sakupljali poslije podne kod doma i čekali kad če cure prestati da rade pa da idu za njima i malo pro-ašikuju, a cure ko vražije stalno izviruju iza kačare imal koji momak i čiji je momak došo pa odma javljaju onoj kojoj je došao momak i tako nekoje su cur slabo zarađživale dok su one mirnije mogle zaradit fino jer nisu htjele zvirnjat okolo i kikočati se vidi onog kakav je vidi onog jes vaki jes naki.

Ali bio je jedan problem golem koji se nije mogao izbječi niti sakriti kod sviju koji su gulili motka od kore kuhane ruke su bile tako crne kao dasu ofarbate crnom bojom i nije bilo šanse dase opere ko nije imao rukavice u njega su ruke pocrnile a u rukavicama se nije moglo brzo radit pa ih niko nije nosio a bogami nije ih ni bilo,
Pasu cure kad izađžu van kad pođžu kučama svojim neke bježale okolo neke su se krile a one hrabrije ture ruke pod bluzu ili kaput jaknu šta ima nasebi i tako se snađžu i prošetaju cestom mirno dabi momci prišli i proasikovali i čak otpratili ih do kuče
a momci vražiji stalno zapitkuju ma daj bona izvad te ruke ispod kaputa šta tudi ima daj da ja vidim pa malo prihvati zaboličete rukr bona ma bolan bilo je tu svašta su se ti momci usuđživali da pitaju hej a cure jadne smo pcrvene ko paprika crvene stid ih pa kazu-nemoj bona biti takav more nas ko vidit
uh a momak još više navali pa sve tako dok nestignu dokuče poslije cura ukuču a momak nazad pješice pešest kilomatara.

Tako za nekih petnastak godina koliko je korpara radila dosta se cura i momaka snašlo i stupilo u bračnu zajednicu itoje jedna korist od korpare a da nepricam dalje koliko je ljudi završilo zanat i srednju školu u Kamičanskoj Korpari otome čemo drugom prilikom u nastavku
Dragi čitaoče ako vas kada put nanese u kamičane pa upitate koje je ovo mjesto i kad vam kažu dasu to kamičani nečete povjerovati ništa u ovu moju priču jer Kamičani sada liče i predstavljaju jedno avetinjsko mjesto gdje neima nigdje ništa sve je pusto i Škola koja je napravljena nova djeluje pusto.
Neima više Zadruge, ni magazina niti kinosale ni korpare a neima ni ČATRNJE koja je krasila kamičane i u kojoj je bilo uvijek hladne i čiste vode za piče, neima ni kuča sviju sve djeluje onako sablasno i pusto zaraslo u korov koji niko neče da očisti već kad prolazi stalno upire pogled u ono grmlje daga neče čapiti kakva udavna zmija ili neka strašno čudovište jer tu ima svašta.

Dabogda crkavo i nemogo crknuti i zemlja ga nehtjela primit ko god uništava ljepote života i prošlosti

07.03.2006.

SRETAN 8 MART

BLOGG. <SEFIKOV HAN CESTITA

SVIM ZENAMA, - SRETAN I BERICETAN

< 8, MART DAN ZENA>

11.02.2006.

VAŠAR 1962,g.

Svake godine se održavao vašar, 02.augusta u Prijedoru.
Išlo se masovno na vašar, tako da onaj ko nije bio zaposlen nigdje a bilo ih je mnogo, jer u to vrijeme se jedino moglo raditi kod Z.Z.K.<Zemljradnička Zadruga Kozarac>
Kopanje kukuruza, žeti pšenicu, čuvati blago, ili u korpari u Kamičanima guliti motke, za pletenje korpi, itd.
Ali nije ni to mogao svak pase nadnićilo po imanjima privatnim za koru kruha, ili se svak bavio sa onim štoje imao brao maline, varganje, nosio i predavao u magacin kod Mustafe F.i Lečeka M.
Obično do vašara se poženje sva pšenica, tako da se još jedino moglo kupiti klasje,koje je ostalo po njivi, ukupiš potucaš i u kesu odneseš u magacin prodaš pa eto dobiješ koju banku, za vašara dase bar povozaš na lengišpiru.
Naši očevi su to koristili i rekli bi hajde djeco pokupite klas ko više ukupi više če dobiti za vašar, mi jadni svi izgorimo na suncu kupeći klasiće, hem noge izgrebeš do kolina su krvave od strnokosa i kupina, hem klasje sitno pa neima zrnja,
i kad dođe vašer dobiješ banku ili dvije pa hajde na vašar.
Ali kako neima prevoza, jedini prevoz do prijedora je konjska kola, ako se nabaciš na nečija kola bez dozvole dobiješ kanđiju preko leđa, nije bilo tad autobusa da voze.
Bilo je to 1962 g. riješim ja ići na vašer ali pješice,- 13,g.
je meni jase osječam veliki, momcic iz Kamičana ima oko 14,5 km. ali nema druge nego porani i put podnoge.
Kad sam pošao mati mi dade dvoje kokošiji jaja da ih nekako prodam u prijedoru i da potrošim, prodo bi ja njih u magacinu kod r.Mustafe, ali je bilo posve rano nemogu ja čekati da on otvori magacin.
Nego krenem ja sav sretan dobio sam ja i od babe banku, ode ja pješaka jer ako platim prevoz kolima banka ode neima za lengišpira, ali moram sad paziti na jaja da ih ne polupam.
Stavio ja u svaki džep po jedno, i krenem idem ja starom cestom
prolaze konjska kola pored mene niko ni ne pomišlja da vikne hajde mali penji se aja nesmim sam ni pomisliti jer su opasne kandžije jako bole.
Tako ja razmišljajuči i pomalo trčeći nekad malo brže hodajući prodžem i krkiće pa se otisnem kroz sušiče i prodžo pored šeher mahale -malo sarajvo, kad sam bio blizu kozaruškog doma,
začuje se grmljavina iza mene kad ja pogleda kamion veliki do neba rekobi u ono vrijeme je to bila rijtkost vidjeti.
Jase zgurio ukraj skoro u grabu sišo da kamion može da prođe, kad on dokj je bio pokraj mene stade, zapraši on imene i sve okolo, ništa se nevidi.
Otvoriše se vrata i ukaza se čovjek ko div golem jasam umro živ štače sad kad on progovori, mali koje je ovo mjesto, ja drhtavim glasom kažem Kozaruša, hvala veli on pođe da zatvorit vrata, pase nešto dosjeti i ponovo ih otvori, štače sad pomislih, kad on upita a gdječeš ti ovako rano, pošao sam ja u prijedor na vašar, ija idem hajde upadaj samnom, uh mene obradova necu viste pjesačiti, ali opet sam se i uplašio nikad se ja nisam vozio kamionom.
Visoke one stepenice jedva ja nekako se uspentra, i sjedo ahhhha majko milineee, odahnem ja kad sam sjeo,stavim ja ruke u džepove i čuvam dase ne polupaju jaja.
Primjetio to šofer i upita me zašto stalno držim ruke u džepovima, čuvam jaja da ih ne polupam, kud češ sa jajima, prodaču ih nekome na vašaru oni primaju sve samo dase povozam na lengišpiru.
Deti lijepo sjedi i izvadi ruke iz džepova pase drži za ovaj rukohvat, jr inaće češ ti razbiti glavu, po ovim rupama kamion skače ko zec, zbilja ja njega poslušam i prihvatim se ja za držaće i krene on polahko.
Kako god polahko išao kamion skače, ljulja, ali šofer je majstorčina pa on to polahko lijevo desno i evo nas bogami dodžosmo do vlačine, jedva se je spustio niz stranu, ali sidžosmo nekako i polahko dodžemo mi i u Prijedor.
Šofer nije više ništa pitao mene niti je šta pričao, a meni to drago jer kad bi god progovorio, krozame neke jeze prodžu od straha, i mi hos bos pravo pred SUP.
Pitam se ja štače sad ovdje kad on progovori, hajde mali izlazi ti ovdje, jaču se ovde raspitat gdje trebam istovarit robu, ja se njmu zahvalim i polahko da sijđem niz one visoke stepenice, hop noga se omaknu i ja pade na cestu.
Šofer dodže kod mene i pmože mi dase dignem, ja sam sav u prašini prljav,kad šoferu naum padoše moja jaja, jesul ti čitava jaja mali, ja rukom za džep a ono kajgana u oba džepa, uh štaču majko sad niti mogu na vašar niti imam za lengišpir, šofer mene primi za ruku i povede me u stanicu milicije, ja umro štaču sad tamo majko mila, kad on mene pravo u zahod i tamo ima vode pami veli operi se ti i onda hajde na vašar.
A ja tužan neima jaja, a nemože banka biti za lengišpir i da kupim štrucu da pojedem, kad ono u nesrači ima i sreče, šofer izvadi iz džepa smotuk banki i pruži meni dvi banke,
pa kaže? odi mali i povozaj se na lengišpiru, i sječaj se čike jednog dok si god živ, e hoču bogami velim ja njemu sav sretan, umijem se malo stresem prašinu i vrata ušake i izađem vani, nevidim šofera nigdje otišao i kamion i šofer neka ga Allah dž.š.čuva i da nagradu največu.
Odem ja na vašar sav sretn i nabrzinu kupim pola štruce kruha i pojedem pa odem se malo povozati na lengišpiru, milina tako prodžem sve na brzinu i nađem dajđu r.Hasana i njegovog Hilmiju sa konjskim kolima i ugovorio povratak kuči besplatno
pa sam mogao sve da potrošim.
Tako se veselilo vašaru u ono vrijeme.

Postavljeno u 00:29, 2 komentar(a), print, #

10.02.06

21.01.2006.

SJEČANJA NA VRIJEME PRVIH ŠKOLSKIH DANA

Bilo je to davno,prolječe 1954,g.Moj brat je išao u
osnovnu školu u Kamičane on je već bio četvrti razred O.Š.
tako daje jednog dana poveo i mene sa sobom u školu,
prvo me je bilo strah krio sam se oko bratovi nogu od dodira druge djece koja sume stalno nešto ispitivala i gladila po glavi menije to sprva bilo krivo,poslije prvog odmora jasam postao hrabar i gledao sam pravo u oči svakojem učeniku i počeo sa njma da pričam dok je učitelj Selim Kovačević morao da nas opomene da ušutimo iliče me istjerat van jasam zašutio i više nisam ni riječi progovorio do završetka nastave.
U to vrijeme se dijelilo mlijeko u prahu dadoše oni i meni a meni drago ližem ja onaj prah nisam imao nikakvu posudu već mi nasuli u šaku,jasam se sav umrljo sa onim prahom bijel ja ko mlinar u mlinu ali ništa toje bilo tako slatko da isad osječam onaj ukus i kazem damije sad malo onog mlijeka u prahu, i tako sretno završi moj prvi dan sa bratom u školi.
A vjerujem čitaoče dabi i vi sad voljeli malo onog mlijeka u prahu da okusite kako škripi po ustima naravno to znaju oni koji su u to vrijeme dobijali mlijeko u prahu.
Drugi dan hoču ja opet da idem jer brat mije pričao dase sutra dijeli žuti sir, hoču ja i sutra da idem roditelji mi nedaju buraz ode niz put a ja osta plačući i gledajuči za njim, kad se moja majka okrenula i pošla u kuču jasam prhno niz put ko zvrk nebi me niko mogao stiči i stignem ja brata na raskrsnici za softiće i karabašiće on me hoče vratit aja neču dase vratim a biloje več bliže do škole nego do kuče toje bilo tačno pokraj kuče Osmana Aliča i pristane brat da mene povede majka je trčala zamnom i kad je brat njojzi odgovorio neka idem sa njim ona se vratila kuči a ja sav sretan idem uz svoga velikog brata u Školu a on me vodi za ruku i vidim daje i on ponosan na mene,
Tako mi došli i kad smo bili na ulazu Šerif Šahurić je bio podbornik Škole, zavika ti mali nemožeš danas u školu nazad kuči uh ja počnem odma da plačem štaču sad brat stoji pokraj mene i on sam nezna štače utom momentu naidže
učitelj Selim Kovačević direktor Škole i upita zašto ja plačem kad mu je brat rekao da šerif neda da ja udžem on je dreknuo na njega i rekao hočeš da dijete zamrzi školu pada više nikad nevoli dolaziti, hajde ti unidi i sjedi ukraj učionice uh ja sretan trčimo ija i brat drago je svima i džacima svisu zavikali bravo mali uspiosi.
Sjeo sam ja ukraj i nemrdam nikud ja samo razmišljam kad če viš taj veliki odmor dase podijeli onaj sir i hočuli ja dobiti ako bude šerif opet mi propade moja mašta,
kad je zazvonilo stajemo mi u red po dvojica jasam uz svoga brata i idemo polahko ja stalno izvirujem koliko još ima do sira, ona djeca kojasu već dobila jedu i fale se ko je dobio veći komad, a ono miriše tako fino da mi je počela voda curit na usta nemogu dočekat vičem ja bratu hajmo proči nestače sira a on mrtav hladan kaže neče ko profesionalac on zna dačemo doči na red a ja to doživljavam prvi put pa nemogu da shvatim kod onoliko djece da čemo svi dobiti več mi počele suze curit niz obraze.
Utom momentu naidže opet učitelj Rade neznam njegovo prezime i pomilova me po glavi te kaže nemoj ti junače ništa dase sikiraš dočičeš i ti na red, uh ja malo vedriji
smirim se ja kad smo bili pokraj več da dobijemo neko od učitelja viknu taj mali neide u školu nemože on dobiti ništa ja sam odma vrisnuo jer sam več bio ko balon falilo je samo malo da eksplodiram, derem se ja ko jare kad odnekud opet naidž Učitelj Selim pa reče onima da mi daju i dadoše oni meni jedan komadić vidim ja daje najmanji što može biti ili se to meni samo učinilo ali neka dobio sam koliko bilo brat mi kaže neka dobio sam ja veliki pačuti malo otkinuti.
Uzeo ja onaj sir i držim ga u ruci te razgledam mirišem a ono fino miriše probam malo gricnem a ono fino ukusno ja to sve polahko grickam nesmijem puno zagrist jer ce ga nestat i tako ja se slego kad neko iznad mene stoji golem ima dva metra ja onako plačan i sretan pogledam gore koje to kad opet učitelj Selim, stao iznad mene i gleda kako ja to polahko grickam, čučne on pokraj mene pa me upita jeli mi fin sir ja klimnem glavom u znaku da jes, voliš li iči u školu ja kažem volim pomilova me po glavi i izvuče ruku iz džepa te dade mi još jedan zamotan komad veči nego u druge djece i reče jedi sinko tičeš biti dobar učenik,njegove riječi mi i danas kad pomislim na te dane tako ljubazno odzvanjaju u ušima kamo sreče da su svi ljudi tako dobri kao štoje bio Učitelj Kovačević Selim.
A onaj sir mi miriše evo i sad bi volio da najdem onakvog sira svebi kupio ali nemožese onakav sir više nikad ni kupit niti ga ko može onakvog napravit.
Kad god pomislim na onaj sir osjetim u ustima ukus onoga vremena i onoga sira u prodavnici svaki pu ostanem dugo razgledajuči sireve ali onakvog sira nigdje neima.

Neka Allah dž.š.podari lijep džennet, učitelju Selimu Kovačeviću kojeg čese neki sjetiti daje dugo vremena bio direktor Škole u kamičanima kao i svima dobrim učiteljima i učiteljicama koji su bili milostivi prema djeci.
Neka Allah dž.š.podari lijep rahmet i Šerifu Šahuriču koji je famelijarno radio na održavanju Škole u kamičanima.
Kilić Šefik

Sefik, 21/01/2006 01:34


Stariji postovi

Sefikov han
<< 01/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

LINKOVI

Moji linkovi :)

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
18994

Powered by Blogger.ba